Zaveštanja Stefana Nemanje

(iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mileta Medića)

Reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava. Sve skupa, zabeleženo je 11 Zaveštanja. Ovde prikazujemo samo tri - jer su direktno vezana za nasledni jezik, knjigu i pesmu. Ostale se mogu procitati na http://www.rastko.org.yu, odakle je tekst i preuzet.

Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje
svom sinu Svetom Savi

5. Zavještanje jezika

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.

Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.


9. Zavještanje knjige i pisma


Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne može se nazvati narodom.

Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Samo napisana riječ ostaje.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve će te riječi odletjeti kao ptice u jatu čim ih izgovoriš. A napiši ih na kamenu, drvetu, na koži jelenjoj ili na trošnome listu papirusa i uvijek ćeš ih naći tu gdje si ih ostavio.

Napisana riječ traje duže od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ušiju koje su je čule. Traje vječno. Kad je za hiljadu godina pronađu nijemu na papiru ili koži, prozboriće. I ja sam, sine moj, vidio i čatio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam čitaš knjige izašle iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u šuplje lobanje.

Od nas će, čedo moje, ostati ono što bude zapisano u knjizi.

Sada pipamo po mraku prošlosti i tražimo u dalekoj istoriji nešto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Kažem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo započeti naš veliki razgovor sa našim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.

Slovo je čudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i riječ, u sliku i priču, u misao i čuvstvo, i u davne srca otkucaje.

Čedo moje milo, ono što narod ne može mačem ni plugom, može knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike.

Glagoljati znači prolaziti, a pisati znači ostajati.

Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u prošlosti ni života u budućnosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača. Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.

Dobar književnik više vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda može osvojiti svaki grad, a drugi ga može preoteti. Knjigu niko ne može pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sačuvala je knjiga među svojim tvrdim koricama.

Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti.

10. Zavještanje pjesme i svirke

I pjesma, čedo moje, pjesma i svirka čine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretneš stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve će ti se samo kazati. Odmah ćeš znati da li je Bugarin ili Grk, da li je došao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne možeš razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek ćeš razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao što ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne može pjevati tuđim glasom i tuđu pjesmu. Šta bi, čedo moje, bilo da slavuj zagrakće, a lastavica zapućpuriče? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikće, ćuk ćuče, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

Čudo je pjesma, sine moj.

U malešnoj svirali, ne većoj od djetinjega prstića, možeš ponijeti cijelu Srbiju. Naši polkovi, karavani i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti našu svirku. I, gle čuda, ona je privlačila svakoga Srbina koji se tu u tuđini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u vašarskoj vrevi i prilazili joj kao omađijani.

KRILA BOG NE DADE ČELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je čovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOŽET JAKO ANGEL. Ako je išta u čovjeku anđeosko i božansko, onda je to pjesma.

Pjesma je bestjelesna kao i duša čovjekova. U pjesmi duša narodna obitava.

Tijelo čovjekovo zemlji teži, a duša i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdiže iznad TJELESNAGO SOSTAVA ČELOVJEČESKAGO.

Sve što se običnom riječju i pričom ne može iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne može riječima ispričati. Pjesmu možeš samo čuti i osjetiti onim svojim duhovnim čestima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i duša čovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrđave za nju ne postoje. Prolazi kroz ključaonice dveri i okana zatvorenih. Slušao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih stražara. I sam sam je često iz tamnice puštao u slobodu.

Čedo moje, Srbija je tamo dokle god dopire naša pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdušasta struja pjesme iz svirale najtvrđa granica naroda i države. Tvrđave i gradovi od kamena osvajaju se i ruše i lako zarastaju u trave i žbunje, kuće i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazrušiva granica i tvrđava narodna je pjesma i svirka. Čuješ je, a ne vidiš je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao duše. Mačevima je ne možeš isjeći, strijelom je ne možeš pogoditi, kopljima je ne možeš probosti. Oganj je ne može sagoriti, voda je ne može potopiti.

Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo.